Moć Odabira: Zašto je merodavno pravo bitno u ugovorima sa inostranim elementom?

Moć Odabira: Zašto je merodavno pravo bitno u ugovorima sa inostranim elementom?

10.05.2023.

Ugovori sa elementima inostranosti & Načelo autonomije volje 

U slučajevima kada želimo da zaključimo ugovor koji sadrži inostrane elemente, javlja se pitanje koje merodavno pravo ćemo izabrati. Zahvaljujući načelu autonomije volje u ugovornom pravu strane mogu sporazumno odabrati pravo merodavno za regulisanje njihovog ugovornog odnosa. Kao što naše obligaciono pravo daje stranama slobodu da odluče da li će zaključiti ugovor i kako će urediti svoj ugovorni odnos u granicama imperativnih zakonskih odnosa, tako međunarodno privatno pravo daje dodatni vid slobode – slobodu da odluče koje će se pravo primenjivati na njihov ugovor. 

Rimska Konvencija o merodavnom pravu za ugovorne obaveze određuje načelo autonomije volje tako što ugovornim strana dozvoljava punu slobodu u pogledu izbora merodavnog prava. Izbor mora da bude učinjen na izričit način, ali i na prećutan način ako izbor merodavnog prava proizlazi iz sadržaja ugovora. Konvencija dopušta da strane odrede merodavno pravo za ceo ugovor ili samo za deo ugovora.  

Uredba br. 593/2008 o pravu merodavnom za ugovorne obaveze (‘Rim I’) predstavlja unifikaciju kolizionih normi o ugovornim obavezama koje je zamenila Rimsku Konvenciju na području država članica EU. Član 3 Uredbe naznačio je načelo autonomije volje u određivanju merodavnog prava za ugovor, a isto je potvrđeno u predmetu Intercontainer Interfrigo SC (ICF) v Balkende Oosthuizen BC prema članu 3 Rimske Konvencije, odnosno da slobodan izbor merodavnog prava ima prednost pred ostalim pravilima Konvencije. 

Kod ugovora sa inostranim elementima, sporazum ugovornih strana o merodavnom pravo ima ulogu poveznice, odnosno sporazum se tumači kao samostalan pravni posao u odnosu na glavni materijalnopravni ugovor na koji se odnosi. U tom smislu, eventualna ništavost sporazuma o izboru prava ne dovodi sama po sebi do ništavosti glavnog ugovora i obratno 

 

Da li je moguće izabrati merodavno pravo kod svih ugovora sa međunarodnim obeležjem?

Volja ugovornih strana u ugovoru sa inostranim elementom je prva tačka vezivanja što potvrđuje u članu 19 i naš Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja.  

Isti član nam nadalje kaže da je volja ugovornih strana prva tačka vezivanja, osim ako Zakon ili međunarodni ugovor nisu odredili drugačije. U skladu sa tim, Zakon nam u članu 21 kaže da strane ne mogu sporazumno odrediti merodavno pravo za ugovore čiji je predmet nepokretnost, jer je isključivo merodavno pravo države na čijoj teritoriji se nepokretnost nalazi.  

Nadalje, naš Zakon o javno-privatnom partnerstvu navodi da u sporovima između strana koje nastanu na osnovu javnog ugovora, merodavno je pravo Republike Srbije. Što se tiče međunarodnih konvencija, imamo npr. Konvenciju o drumskom prevozu putnika (CVR) i Konvenciju o drumskom prevozu robe (CMR) koje isključuju mogućnost izbora merodavnog prava na ugovore o prevozu. 

Koji su uslovi za izbor merodavnog prava? 

Postoje tri elementa koja je potrebno ispuniti da bi izbor merodavnog prava bio punovažan. Objasnićemo sada svaki element zasebno. 

Ugovor ima inostrani element 

Nema izbora merodavnog prava ako ugovor sa nekim svojim elementom nije vezan za stranu državu. Uopšteno, element inostranosti se može odnositi na ugovorne strane, stvari ili radnju. Na primer, imamo dva domaća privredna društva koje izvode investicione radove na tržištu Azerbejdžana. Bez obzira šta imamo dva domaća privredna društva, glavna radnja će se obavljati u inostranstvu.  

Naš Zakon ne precizira koliki stepen inostranosti je dovoljan da dođe do mogućnosti primene člana 19 Zakona, odnosno slobodnog izbora merodavnog prava. U svakom slučaju ugovor mora da ima inostrani element da bi došlo do primene člana 19. 

Izbor merodavnog prava mora biti izričit 

Izričit izbor merodavnog prava odnosi se na ugovornu klauzulu o izboru merodavnog prava. U tom slučaju strane su svoj izbor izričito pripojile ugovoru pismenim putem (npr. ‘na ovaj ugovor primenjuje se…; ‘za ovaj ugovor merodavno je…’). Prećutni izbor merodavnog prava odnosi se na situaciju kada ovakva klauzula ne postoji, ali se na osnovu ostalih odredbi ugovora može steći utisak koje pravo su strane imale u vidu kao merodavno. 

Dopušten predmet izbora 

Kada se bira merodavno pravo, dolazi do pitanja da li je to pravo jedne države, više država ili postoji mogućnost izbora nekog nedržavnog prava? 

Na primer, Uredba Rim I određuje da kao merodavno pravo uzima se pravo neke države. Sloboda izbora je uža nego kod međunarodne arbitraže. Zakoni koji slede UNCITRAL Model zakon o međunarodnoj trgovinskoj arbitraži iz 1985, strane mogu da izaberu kao merodavno pravo ne samo pravo neke države nego i uopšteno pravna pravila, što se odnosi i na nedržavne i međunarodne izvore prava. 

 Iako je među domaćim autorima bilo sporno da li strane na osnovu člana 19 mogu izabrati merodavno pravo za deo ugovora ili predvideti više merodavnih prava za različite delove istog ugovora, odredba govori u jednini što ukazuje na restriktivno tumačenje. 

Drugi zakonski tekstovi su poduprli stav da je delimičan izbor pravno valjan, odnosno da strane mogu izabrati više merodavnih prava za različite delove ugovora ako je ugovor deljiv. Cepanje ugovora na taj način je dopušteno, ali nije dozvoljeno predvideti da će se dva prava istovremeno primenjivati na čitav ugovor. 

Primena više prava na jedan ugovor naziva se cepanje ugovora ili cepanje statuta.

Šta ako strane ne izaberu merodavno pravo? 

U novijem zakonodavstvu prevladava teorija karakteristične obaveze. Velik broj država prihvatio je ovu doktrinu kao što su, na primer, Švajcarska, Poljska, Mađarska, Austrija i naša zemlja. Član 20 našeg Zakona nabraja razne vrste ugovora i način određivanja merodavnog prava. Na primer, na ugovor o prenosu tehnologije primenjuje se pravo mesta gde se u vreme zaključenja ugovora nalazilo sedište primaoca tehnologije. Naveden je veći broj ugovora, ali naravno postoje još razni neimenovani ugovorni odnosi koji nisu obuhvaćeni ovom odredbom.  

U praksi su primenjive i teorije: Proper Law i Centar Gravitacije. 

Proper Law određuje merodavno pravo po kriterijumu najbliže veze ugovora sa nekim pravnim poretkom Teorija ‘Centra Gravitacije’ (eng. Center of Gravity) predstavlja osnov za određivanje merodavnog prava za razne ugovore sa međunarodnim elementom. Po ovoj teoriji, merodavno pravo se određuje po elemetima određenog ugovora koje gravitiraju ka jednoj državi. S obzirom da je karakterističnu obavezu nekad teško odrediti kod složenih ugovora, potrebno je odrediti središte ugovornog odnosa, odnosno centar gravitacije.

Primer: Ugovor o konzorcijumu 

Ugovor o konzorcijumu je ugovor autonomnog privrednog prava nastalog u poslovnoj praksi saradnje na zajedničkoj izvedbi investicionih radova. Cilj ugovora je ostvarenje određene saradnje, izvedbe projekta i slično. Pravila za određivanje merodavnog prava što se tiče ovog ugovora nema ni u našem Zakonu, ni u gore navedenim međunarodnim izvorima, a radi se vrsti ugovora čiji je predmet najčešće prekogranična saradnja. 

Ugovorne strane kod ove vrste ugovora često se odlučuju na sporazumni izbor merodavnog prava. Kao pomoć u izboru, ugovorne strane imaju na raspolaganju razne model ugovore, kao što je, na primer, Model-Ugovor Međunarodne trgovinske komore (ICC), Model-Ugovor Evropske Unije i slično. Jedna od osnovnih preporuka ugovornim stranama kod ovog ugovora je da izaberu merodavno pravo koje je dovoljno fleksibilno te blisko u smislu terminologije korišćene u tekstu ugovora i pravnih instituta. 

S obzirom da se radi o složenom ugovoru u kojem bi potencijalno moglo da bude teško odrediti karakterističnu obavezu, gledaće se sa kojim pravnim poretkom ugovor ima najbližu vezu. Prilikom takvog određivanja, u obzir će se uzeti svi relevatni faktori kao što su, na primer, sedište ugovornih strana, mesto zaključenja ugovora, mesto gde su vođeni pregovori, valuta plaćanja i jezik ugovora. 

Scroll