Prenos tehnologije – ugovor o licenci & ugovor o transferu tehnologije 

Prenos tehnologije – ugovor o licenci & ugovor o transferu tehnologije 

17.10.2022.

Uvod 

Tradicionalni pogoni ekonomskog razvoja već duže vremena nisu dovoljni da obezbede bitnu konkurentnu prednost za kompanije koje, da bi ostale prisutne na tržištu, trebaju da konstantno ispunjavaju zahteve za novim ili boljim proizvodima po konkurentnim cenama. U vreme četvrte industrijske revolucije rešenje ove dileme se nalazi u pribavljanju tehnologije. Imajući u vidu karakter tehnologije kao nematerijalnog dobra, logično je da korišćenje iste od strane jednog lica ne utiče na njeno korišćenje od strane nekog drugog, odnosno više korisnika može istovremeno da koristi tehnologiju bez uticaja na njezinu funkcionalnost.  

Sam transfer tehnologije u širem smislu bi mogao da se opiše kao prenos tehnologije na korišćenje, tehnološki primenjivih rešenja, znanja i iskustava sa jednog privrednog subjekta, davaoca tehnologije, na drugog privrednog subjekta, odnosno sticaoca tehnologije. Ovaj proces je prilično dinamičan te se sastoji od više faza koje za rezultat imaju sklapanje određenog ugovornog odnosa. Navedeni izraz ‘transfer tehnologije’ je prilično širok i prema tumačenju Svetske organizacije za zaštitu intelektualne svojine, obuhvata razne vrste ugovornih odnosa.  

U ovom članku bavićemo se osnovnim karakteristikama i razlikama ugovora o licenci i ugovora o transferu tehnologije te višefaznim procesom od odabira ugovornog odnosa i pregovora do samog sklapanja ugovora kojim se prenosi određena tehnologija na korišćenje.  

Ugovor o licenci – definicija, osnovne karakteristike i praktična primena 

Ugovorom o licenci se jedna ugovorna strana, davalac licence, obavezuje da drugoj ugovornoj strani, odnosno sticaocu licencu, ustupi pravo korišćenja određenog pronalaska, tehničkog znanja i iskustva, žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje da mu za to plati određenu naknadu. U našem pravu, ugovor o licenci je imenovani ugovor regulisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Sam izraz licenca bi se mogao jednostavno definisati kao dozvola koju vlasnik tehnologije daje drugom licu na korišćenje pod određenim uslovima, primeni na određenoj teritoriji i u ranije utvrđenom vremenskom periodu. 

Ugovor o licenci se može odnositi samo na patentirane pronalaske, što je ujedno jedna od glavnih razlika od ugovora o transferu tehnologije. Ugovor mora biti zaključen u pismenoj formi i upisan u registar nadležnog organa kako bi proizvodio dejstvo. Bitno je napomenuti da je odredbama Zakona o obligacionim odnosima određeno da licenca za iskorišćavanje patentiranog pronalaska, uzorka ili modela ne može biti zaključena za vreme duže od zakonske zaštite tih prava. Na primer, prema našem Zakonu o patentima trajanje patenta iznosi 20 godina, a Zakon o zaštiti industrijskog dizajna je odredio da trajanje istog iznosi 25 godina. Sticalac licence stiče isključivu licencu ako je to izričito ugovoreno. Inače se smatra da je u pitanju neisključiva licenca.  

Prava koje se dodeljuju ugovorom o licenci su obimna i mogu uključivati razne aktivnosti kao što su na primer, pravo korišćenja, prodaje, uvoza ili izvoza, reprodukcije, distribucije i ostalo. Sva ta prava se podvode pod zajednički jednostavniji izraz, odnosno pravo da se ‘koristi’ tehnologija. Zaključivanje ugovora o licenci je mnogo više od pukog sklapanja ugovora jer označava ulazak u jedan vremenski definisan odnos koji često pretpostavlja kontinuiranu interakciju između ugovornih strana koje zajednički rade na realizaciji određenog poslovnog cilja. Takav ugovorni odnos je prikladan za razne privredne namene, ali je bitno samom odabiru specifičnog ugovora pristupiti pažljivo. Na primer, na polju biotehnologije sam zaštićeni pronalazak je uglavnom povezan sa određenom materijalnom imovinom, odnosno transferom biološkog materijala. Dakle, na polju ovakvih ugovornih odnosa nalazimo razne ugovore ‘skrojene po meri’ (‘tailor-made’) uz pridržavanje osnovnih principa i imperativnih zakonskih propisa. 

Razvojni put od priprema i pregovora do sklapanja ugovornog odnosa 

U ovom odeljku ćemo se koncentrisati isključivo na sklapanje ugovora o licenci, iako je mnogo opisanih faza primenjivo i na ugovor o transferu tehnologije. Zanimljiva metafora se vezuje uz zaključivanje ugovora o licenci u praksi; naime, ugovori o licenci se posmatraju kao velika torta sa mnogo spratova (‘a big cake with multiple layers’) koju stranke tokom pregovora seku i preoblikuju da bi naposletku dobili konstrukciju koja za obe strane predstavlja zadovoljavajuće rešenje, odnosno ‘win-win’ situaciju. 

Prvi korak nakon odluke da se pristupi sklapanju ugovora o licenci je provera svih bitnih informacija, odnosno sveobuhvatan ‘due dilligence’ kao logična faza pre ulaska u bilo kakav dugotrajan poslovni odnos. Osim pribavljanja relevantnih informacija o samoj tehnologiji i patentu, tržištu i davaocu odnosno sticaocu licence, potrebno je i proveriti nacionalne propise. Na primer, u nekim zemljama su na snazi propisi koji za cilj imaju ograničenje licenciranja ili prodaje određenih tehnoloških dostignuća kao što je Uredba Komisije EU 316/2014 o primeni člana 101 stava 2 Ugovora o funkcionisanju Evropske Unije na kategorije sporazuma o prenosu tehnologije. 

Sledeći korak se odnosi na stupanje u pregovore. Pregovori su regulisani i našim Zakonom o o obligacionim odnosima koji propisuje da, iako pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju, strana koja je stupila u pregovore bez namere da zaključi ugovor odgovara za štetu. U praksi, a posebno kada je predmet pregovora tehnologija i tehnološka dostignuća na iznimno konkuretnom tržištu, nije dovoljno učestvovati na osnovu pukog poverenja te je standardna praksa da se zaključi uzajamni ugovor o poverljivosti ili ugovor o neotkrivanju podataka, odnosno popularni NDA (‘non-disclosure agreement’). Takođe postoji opcija sačinjavanja memoranduma o razumevanju u tokom pregovora ako se ukaže potreba. 

Za vreme pregovora javljaju se razna pitanja koja će kasnije biti definisana ugovorom na osnovu sporazuma ugovornih stranaka kao što su vrednovanje tehnologije i licencna naknada; određivanje predmeta ugovora, tehnička pomoć, vrsta licence, rok trajanja, obaveze davaoca i sticaoca licence i ostalo. Osim što je bitno jasno odrediti predmet samog ugovora, korisno je razmisliti i o uvrštavanju klauzule o poverljivosti koja bi zamenila istoimeni ugovor te pitanje rešavanja sporova i merodavnog prava u slučaju postojanja međunarodnog elementa. Ako ugovorne strane, na primer, propuste da izaberu merodavno pravo, primenjuje se član 20 Zakona o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja koji eksplicitno navodi da je za ugovor o licenci/ugovoru o prenosu tehnologije merodavno pravo mesta gde se u vreme prijema ponude nalazilo sedište primaoca tehnologije. Valja napomenuti da u situaciji da obe strane poseduju određenu intelektualnu svojinu, moguće je zaključiti i unakrsni ugovor o licenci. 

Ugovor o transferu tehnologije – definicija, osnovne karakteristike i razlika u odnosu na ugovor o licenci 

Iako smo već utvrdili da je transfer tehnologije širok i kompleksan pojam, kada govorimo o ugovornom odnosu stricto sensu koji se razlikuje od ugovora o licenci, mislimo na ugovor kojim jedna ugovorna strana prenosi na drugu tehnička znanja i iskustva (‘know-how’) u pogledu korišćenja nezaštićenih prava industrijske svojine, kao i zaštićenih prava (odvojeno ili u kombinaciji), a druga ugovorna strana daje za to ugovorenu naknadu. Drugačijim nazivom ugovora se ukazuje na promenu u predmetu samog ugovora koji ga razlikuje od ugovora o licenci koji se odnosi samo na patentirane pronalaske. 

Za razliku od ugovora o licenci, ovaj ugovor nije imenovan te nije regulisan zakonskim propisima. Međusobna prava i obaveze se uređuju samim ugovorom u skladu sa osnovnim načelima obligacionih odnosa.. Kao i kod ugovora o licenci, radi se o kompleksnom i višefaznom procesu u kojem jedna strana prenosi na drugu paletu tehnoloških rešenja i znanja radi privrednog iskorišćavanja.  

Sve veća borba na tržištu i konstantan razvoj tehnologije dovele su do potrebe za dodatnom i drugačijom vrstom zaštite. Licencni ugovor jeste najrašireniji i osnovni oblik zaštite transfera patentirane tehnologije, ali nove tehnologije mogu da se štite i putem know-how i poslovne tajne. U praksi je moguća kombinacija patentne zaštite i poslovne tajne, osobito kada se radi o kompleksnijim tehnologijama. Odnosno, tehnologija može da se razdvoji na patentirane pronalaske i prateća tehnička znanja i iskustva te se poslednja štite putem poslovne tajne. 

Know-how vuče poreklo iz američke industrijske istorije i transfer istog se definiše, po preporuci Međunarodne trgovinske komore u Parizu (ICC), kao celokupan transfer tehničkog znanja i iskustva o određenoj tehnologiji i proizvodnom procesu. S obzirom da se radi o anglosaksonskoj tvorevini, zanimljivo bi bilo dodati za kraj definiciju iz predmeta Hooker Chemical Corp v. Velsicol Chemical Corp iz davne 1964 godine; Know-how je tada opisan kao činjenično znanje za koje nije moguće dati precizan opis. Ipak, sudska praksa je naznačila da se radi o skupu, često multidisciplinarnih, znanja i iskustava koje onom koji ga stiče daje mogućnost da uradi ili proizvede nešto što inače ne bi znao da uradi uopšte, sa istom preciznošću ili sa preciznošću koja je potrebna za nastanak komercijalnog uspeha. 

Zaključak 

Diskusijom o ovim ugovorima samo smo zagrebali površinu sveta transfera tehnologije i tehnoloških dostignuća. S obzirom da postoje mnoge varijante ugovornih odnosa pod okriljem termina transfer tehnologije, samom odabiru i izradi potrebno je pristupiti na individualni način i sa adekvatnim stepenom posedovanja multidisciplinarnih znanja na polju poznavanja pravnih propisa i same tehnologije, a sve u cilju smanjenja mogućnosti pravljenja grešaka i obezbeđenja daljnjeg poslovnog uspeha privrednog subjekta.  

Literatura: 

Knjige/Publikacije/Članci: 

Dušan M. Popović & Slobodan M. Markovic (2020) Pravo intelektualne svojine – Osmo izdanje, Pravni fakultet- Univerzitet u Beogradu. 

Jeffrey P. Somers (2003) Biotech Patent Licensing: Key Considerations in Deal Negotiations, Journal of Biolaw and Business Vol. 6, No. 3. 

Paul Luggard (2014) The New EU Technology Transfer Regime, Like a Rolling Stone? (2014) Digiworld Economic Journal No. 95. 

Svetska organizacija za intelektualnu svojinu (2005) Razmena vrednosti – Zaključivanje ugovora o licenciranju tehnologije: Priručnik za obuku, Zavod za intelektualnu svojinu – Republika Srbija. 

Vladimir Todorović & Ratomir M. Slijepčević (2018) Privredno pravo- Četvrto izdanje, Projuris. 

Zakonski tekstovi: 

Uredba Komisije (EU) br. 316/2014 o primeni člana 101 stava 3 Ugovora o funkcionisanju Evropske Unije na kategorije sporazuma o prenosu tehnologije, Službeni list Evropske Unije L 93/17. 

Zakon o obligacionim odnosima, Sl. Glasnik RS br. 18/2020. 

Zakon o patentima, Sl. Glasnik RS br. 123/2021. 

Zakon o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna, Sl. Glasnik RS br. 44/2018. 

Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, Sl. Glasnik RS br. 46/2006- dr. zakon. 

Sudska praksa: 

Hooker Chemical Corp v. Velsicol Chemical Corp., 235 F. Supp. 412 (W.D. Tenn. 1964). 

Scroll