Ugovor o poverljivosti – Zaštita poslovne tajne

Ugovor o poverljivosti – Zaštita poslovne tajne

04.12.2021.

Poslovna tajna kao zakonska kategorija u Republici Srbiji uživa pravnu zaštitu. Zakonom o zaštiti poslovne tajne, kojim se uređuje pravna zaštita poslovne tajne od nezakonitog pribavljanja, korišćenja i otkrivanja, definisano je koje informacije ispunjavaju uslove da bi bile smatrane poslovnom tajnom. Zakonom o privrednim društvima određena je dužnost čuvanja poslovne tajne od strane lica koja imaju posebne dužnosti prema društvu kao i lica zaposlena u društvu. Građanskopravna zaštita, u skladu sa odredbama Zakona o zaštiti poslovne tajne, ostvaruje se tužbom zbog povrede poslovne tajne. Poslovna tajna uživa i krivičnopravnu zaštitu te je Krivičnim zakonikom propisano kao krivično delo odavanje poslovne tajne čiji se osnovni oblik kažnjava kaznom zatvora od šest meseci do pet godina.

Osim zaštite određene zakonom, poslovna tajna se može štititi i ugovorom. Ugovor o poverljivosti ili NDA (eng. Non-disclosure agreement) je ugovor kojim se ugovorne strane obavezuju da kao tajnu čuvaju poverljive podatke za koje su saznale tokom poslovne ili druge saradnje te koji su naznačeni u ugovoru. Ugovor o poverljivosti naziva se i ugovorom o čuvanju poslovne tajne, a poznat je po skraćenicama iz engleskog jezika kao što su NDA (Non-Disclosure Agreement), SA (Secrecy Agreement) ili CDA (Confidential Disclosure Agreement). Zbog velike važnosti poslovne tajne i teškog načina njezinog čuvanja, NDA ugovori počeli su se koristiti u angloameričkim državama, a potom se trend proširio i na ostatak sveta.

Ugovor o poverljivosti može biti jednostrani (unilateralni), dvostrani (bilateralni) ili multilateralni. Kod jednostranog ugovora o poverljivosti jedna strana je davalac, a druga ugovorna strana primalac informacije, dok kod dvostranog ugovora obe strane su istovremeno i davalac i primalac informacije. Kada je ugovor o poverljivosti multilateralan, više od dve ugovorne strane se obavezuju da će čuvati poverljive informacije. Može se raditi o jednostavnim ugovorima, a zavisno od potrebe mogu biti i veoma složeni ugovori. Međutim, svi ugovori o poverljivosti imaju određene zajedničke delove, kao što su podaci o ugovornim stranama, predmet ugovora, obaveze ugovornih strana, definisanje poverljivih informacija, vremensko važenje ugovora, određivanje izuzetaka, posledice kršenja ugovora i ostale odredbe. Bitno je ugovorom jasno naznačiti dozvoljene načine korišćenja poverljivih informacija, odnosno detaljnije definisati obaveze primaoca informacije. Nadalje, u slučajevima prekogranične saradnje korisno je definisanje primenjivih prava i nadležnosti u slučaju spora, te ugovorne strane mogu uzeti u obzir i dodavanje arbitražne klauzule koja omogućava postupak alternativnog rešavanja spora.

Scroll